Je li blagoslov ili prokletstvo percipirati stvari oku nevidljive?

Razgovaramo s Davorom Hađimom, mojim dragim prijateljem i radnim kolegom, koji će nam kroz ovaj intervju pokušati dati odgovor na pitanje je li blagoslov ili prokletstvo percipirati stvari koje su golom oku nevidljive, ali ih osjećamo iznutra, u duši.

 

Je li  blagoslov ili prokletstvo percipirati stvari oku nevidljive?

 

 

 

Kada i po čemu si shvatio da se izdvajaš od većine ljudi?

Davor Hađim: - Ne mogu dati konkretan odgovor na ovo pitanje u smislu nekog konkretnog vremenskog okvira jer je to bio jedan kompleksan proces; proces sazrijevanja, proces samoosvještavanja ili kako god da to nazovemo. To je bio jedan složen, višedimenzionalan proces kroz kojeg više manje svi prolazimo; neki uspješno, a neki manje uspješno, a kroz kojeg sam usvajao znanja, vještine, stavove i obrasce ponašanja u čijem se središtu nalazila sposobnost prepoznavanja, ali i sposobnost upravljanja problematičnim situacijama. Iako se ljudsko biće rađa s potencijalom za nenasilno suočavanje s problemima u svojim odnosima s drugima, u ovakvom društvu i okruženju u kojem živimo, a koje je obilježeno mnogim različitostima od kulturnih, preko ekonomskih do socijalnih, a koje još uvijek nije spremno prihvatiti različitosti neminovno je da dolazi do problematičnih situacija, no da bi mogli učinkovito upravljati takvim situacijama potrebno je sustavno i trajno učenje koje uključuje samopropitivanje i samoosvještavanje vlastitih potreba, ali i razumijevanje potreba drugih. Naime, osim što kroz taj proces postaješ svjestan sebe, svog ega i svoje podsvijesti postaješ ujedno svjestan i drugih ljudi koji te okružuju, postaješ svjestan motiva njihova djelovanja kojih oni možda sami i nisu svjesni. Kada sam počeo prepoznavati takve stvari oko sebe javila se i određena doza straha jer počinješ uočavati da neki ljudi oko tebe i nemaju dobre namjere, da jednostavno uzimaju, a ne daju apsolutno ništa zauzvrat. Sve to sam kasnije uspio pretvoriti u prednost jer mi je to omogućilo da sada lakše prepoznam neke stvari i učinkovito upravljam pojedinim situacijama. Kada dođeš do tog stupnja razvoja počinješ shvaćati koliko je bitno i neophodno znati upravljati samim sobom, svoju energiju kanalizirati i usmjeriti ka ostvarenju svojih ciljeva. Ono što sam vidio je da mnogi ljudi doista ne znaju upravljati sobom. Kroz cijeli taj proces uvijek sam dolazio do spoznaje da su moji stavovi, način razmišljanja pa i djelovanja drukčiji od većine, drukčiji od okruženja u kojem živim i djelujem što je neminovno  za posljedicu imalo razvijanje određenih socijalnih vještina koje su se pokazale kao ključ za osiguranje vlastite dobrobiti koja pridonosi i stabilnosti zajednice u kojoj živim i radim. Naravno da se to nije dogodilo preko noći, trebalo je godina i godina rada na sebi. I još uvijek taj proces traje.

Kad spoznaš što je to što tebe doista čini sretnim i imaš hrabrosti ići za tim svijet postaje mnogo ugodnije mjesto za život. Ali, to ima svoju cijenu. Onaj tko se odluči ući u takav proces često je na tom putu sam i ne događa se rijetko da se u početku ljudi osjećaju potpuno izolirano i usamljeno no, s vremenom, stvari počnu sjedati na svoje mjesto i imaš osjećaj da je svaka kockica sjela na svoje mjesto, baš tamo gdje treba. To ujedno postane i dodatni motiv da još ideš korak naprijed i dalje propituješ svoje granice, govori Davor Hađim.

Jesi li u svom procesu sazrijevanja uspio pronaći duhovnu ravnotežu i ako jesi, na koji način si to postigao?

Davor Hađim: - Najbitniji rezultat procesa samopropitivanja i samoosvještavanja je upoznavanje vlastitog sebe i spoznaja da izvor svih tvojih frustracija leži u tome što radiš stvari koje te ne ispunjavaju počevši od najobičnijih, svakodnevnih sitnica, što pokušavaš udovoljiti onima kojima nisi drag, što pokušavaš voljeti one koji ne vole tebe itd. Kad tad dođeš do kritične točke, do točke kad kažeš sebi „Sad je dosta! Ne želim više gubiti vrijeme na one kojima nisam drag, na one koji mene ne vole, na one koji me ne podupiru, na one koji lažu, koji manipuliraju…“ jer takvi ljudi doista jesu gubitak vremena. Kad spoznaš što je to što tebe doista čini sretnim i imaš hrabrosti ići za tim svijet postaje mnogo ugodnije mjesto za život. Ali, to ima svoju cijenu. Onaj tko se odluči ući u takav proces često je na tom putu sam i ne događa se rijetko da se u početku ljudi osjećaju potpuno izolirano i usamljeno no, s vremenom, stvari počnu sjedati na svoje mjesto i imaš osjećaj da je svaka kockica sjela na svoje mjesto, baš tamo gdje treba. To ujedno postane i dodatni motiv da još ideš korak naprijed i dalje propituješ svoje granice.

Što si spoznao o sebi na tom putu i što bi poručio ostalima (o prijateljstvu, ljubavi, poslu)?

Davor Hađim: - Ja sam odgajan da vjerujem u ideale, da se priklanjam dobru, a ne zlu. Odrastao sam vjerujući da su i ostale oko mene njihovi roditelji odgajali na isti način. Iz ove perspektive vidim da sam bio potpuno naivan jer s vremenom sam shvatio da ljudi kojima sam okružen nisu isti kao i ja. Da gledaju na stvari iz meni iskrivljene perspektive, da idu kroz život linijom manjeg otpora, da se koriste lažima, da manipuliraju. Onda dođeš u situaciju o kojoj sam malo prije govorio, da počneš propitivati samoga sebe, svoje stavove i uvjerenja misleći da s tobom nešto nije u redu. Potrebno je poprilično snage i hrabrosti othrvati se lošem utjecaju drugih jer je uvijek bio prisutan taj strah da ćeš ostati sam. Ali ostati sam na kraju se pokazalo jedinom ispravnom opcijom jer kada postaneš sposoban biti sam sa sobom postaješ sposoban biti i s drugima, i onim dobrima i onim manje dobrima, ako nemaš mogućnosti izbora. Kroz taj proces samopropitivanja i samoosvještavanja postaneš sposoban razviti niz socijalnih vještina i jednostavno počneš prepoznavati  što je za tebe dobro, a što loše, tko je za tebe dobar, a tko nije. Ego dolazi u drugi plan i počneš dostojanstveno otpuštati stvari koje nisu namijenjene tebi. Što se tiče prijateljstva i ljubavi stvari su mnogo jednostavnije nego što se na prvi pogled čini jer ti si taj koji ćeš odabrati s kim ćeš se družiti u slobodno vrijeme i ti si taj koji ćeš odabrati koga ćeš voljeti. Tvoja je odluka kako ćeš posložiti svoj privatni život. Vrlo jednostavno. Naravno, nisu svi vrijedni tvoje pažnje, ali zato ćeš odabrati one koji to jesu. Kada je o radnom mjestu riječ, tu su stvari malo kompliciranije jer nisu svi u mogućnosti birati svoje suradnike i nije rijetkost da surađujemo sa ljudima koji nam ne odgovaraju kao osobe. U takvim situacijama je bitno ostati trijezne glave i odnose držati isključivo na profesionalnoj razini. Bitno je i biti sposoban reći ne i zauzeti se za sebe. Na kraju krajeva, na posao nismo došli pronaći prijatelje već doprinijeti zajednici u kojoj živimo svojim radom i zaraditi plaću. Kamo sreće da nam se i u tom segmentu stvari poslože onako kako bismo htjeli.

Što bih poručio drugima? Svatko je krojač svoje sreće, a da bi do sreće došli potrebno je u životu donositi odluke. Koju god odluku donijeli platit ćete i cijenu zato kad ih donosite uvijek odaberite onu opciju u kojoj najviše dobivate, a najmanje gubite.

 

 Razgovarala: Ivana Pleština

 

Davor i moja malenkost u ugodnom razgovoru u ugodnom okruženju

Autor fotografije: naša draga kolegica Anđela Kuzman

 

Dodaj naslov